Industrija pesticida je vrlo moćna interesna skupina unutar Europske unije i snažno utječe na oblikovanje zakonodavstva koje bi trebalo štititi zdravlje građana i okoliš. Ta industrija, koncentrirana oko nekoliko multinacionalnih korporacija, ima ekonomske interese i politički utjecaj kroz intenzivne lobističke aktivnosti i sudjelovanje u konzultacijama o regulatornim standardima.
Na razini EU zakonodavstva, postoje duboki sukobi između ambicija okolinskih i zdravstvenih zaštitnih ciljeva te industrijskih zahtjeva za minimalnim regulacijama. Primjerice, brojne civilne, znanstvene i ekološke organizacije pozvale su predsjednicu Europske komisije da se postojeća pravila o pesticidima, poput Uredbe o stavljanju na tržište sredstava za zaštitu bilja, 1107/2009 i Direktive o održivoj uporabi pesticida, 128/2009 EC, u potpunosti i dosljedno primjenjuju, umjesto da se oni slabe u procesu “pojednostavljenja” legislative kako bi se udovoljilo pritiscima industrije. Takvi pritisci uključuju zahtjeve industrije za dugim prijelaznim razdobljima ili izuzecima za opasne tvari, što bi efektivno odgodilo zabrane ili ograničenja kritičnih pesticida.
Utjecaj industrije manifestira se kroz brojne lobističke kampanje usmjerene na europske institucije. Agro-kemijski lobiji argumentiraju da stroža regulacija i zabrane pesticida prijete “konkurentnosti” europskih poljoprivrednika i radnim mjestima, te na taj način uspješno usporavaju reforme kao što su zabrane izvoza pesticida koji su zabranjeni unutar EU, ali se i dalje proizvode radi izvoza u države s slabijom regulativom.
Jedan od najizraženijih utjecaja agro-kemijske industrije očituje se u načinu na koji se kreiraju i ažuriraju tehničke smjernice za procjenu rizika pesticida. Neovisni pregled pokazuje da su za osnovne procjene rizika odgovorne institucije poput Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) koristile konzultante i stručnjake koji su bili povezani s industrijom, uključujući i one koji istovremeno rade za velike proizvođače kemikalija. Ovakva praksa dovodi u pitanje objektivnost i znanstvenu neovisnost procesa procjene štetnosti tvari, jer industrijski interesi mogu utjecati na to kako se testovi dizajniraju ili interpretiraju.
U proljeće 2025. godine, CropLife Europe – industrijska asocijacija sa sjedištem u Bruxellesu koja okuplja međunarodne kompanije i nacionalne udruge iz sektora zaštite bilja, posebno one koje razvijaju i plasiraju pesticide, biopesticide, digitalne alate, preciznu poljoprivredu i biotehnologiju – sponzorirao je anketu među poljoprivrednicima koju je proveo Ipsos kako bi generirao političku podršku za značajno slabljenje propisa EU o pesticidima. Anketa je predstavljena na događanju u Bruxellesu koji je organizirao Euronews, a kojem je prisustvovao i povjerenik za poljoprivredu Christophe Hansen.
Međutim, Ipsosova anketa metodološki je manjkava i pristrana je prema velikim poljoprivrednim gospodarstvima, unatoč tvrdnjama o reprezentativnosti. Zaključci su ignorirali ključnu zabrinutost poljoprivrednika, posebno u vezi s nelojalnom konkurencijom i sporazumom EU-Mercosur, što je potaknulo stručnjake da upozore da studija služi lobističkoj agendi CropLife Europe, a ne pruža vjerodostojnu sliku raspoloženja poljoprivrednika.
Kees Jansen, izvanredni profesor ruralne sociologije na Sveučilištu Wageningen (WUR), koji je pregledao IPSOS-ovo izvješće, nazvao je IPSOS-ovu anketu „nedostatnom u nekoliko temeljnih aspekata. Iako ostavlja dojam znanstvene strogosti, metodološke robusnosti i reprezentativnosti, svaki od ovih aspekata je zapravo problematičan.“ Rekao je da „studija, čini se, unapređuje agendu CropLife Europe da politike EU o zaštiti okoliša prikaže kao zastarjele i podložne promjenama“.
Osim utjecaja na zakonodavstvo, industrija također oblikuje rad savjetodavnih tijela i agencija. Zbog ograničenih kapaciteta vlastitih stručnih mreža i složenosti novih znanstvenih pitanja (kao što su kemijske tvari koje dugo ostaju u okolišu), EU agencije često angažiraju vanjske konzultante. Kad ti konzultanti imaju financijske ili poslovne veze s industrijom, integritet ocjena rizika i preporuka je doveden u pitanje.
Takav je, primjerice, slučaj u regulatornim procjenama tvari iz skupine tzv. “vječne kemikalije” (PFAS), gdje su konzultanti koji istovremeno rade za regulatorno tijelo i kemijske proizvođače bili uključeni u procese koji određuju kako EU klasificira i regulira te supstance, što je izazvalo zabrinutost među zagovornicima zaštite okoliša i javnog zdravlja da su industrijski interesi utjecali na samo oblikovanje norme.
Sve to ilustrira kako industrija pesticida snažno oblikuje EU politiku i savjetodavne procese, često na štetu zaštite ljudskog zdravlja i prirode. Taj utjecaj nije samo rezultat jedne tvrtke ili udruge – riječ je o sustavnom mrežnom uplitanju interesa kroz lobiranje, konzultacije i sudjelovanje u regulatornim procesima. Suočavanje s tim izazovom zahtijeva veću transparentnost, strože sprječavanje sukoba interesa i znanstveno neovisne procese procjene rizika kako bi zakonodavstvo stvarno štitilo javno zdravlje i okoliš.
